Trend starenja i pobolijevanja branitelja, kao i njihovo osiromašivanje i socijalno marginaliziranje, za volontere Udruge “Branitelj pomaže branitelju” znači stalno povećanje broja potrebitih, širenje raspona njihovih potreba, ali i povećanje broja prepreka koje oni, da bi im pomogli, moraju u hodu rješavati. Zbog toga je naglašena potreba za dodatnim volonterima i donatorima.
Humanitarna udruga “Branitelj pomaže branitelju” osnovana je u ljeto 2019. okupljajući branitelje-volontere koji žele pomagati drugim braniteljima. Ideja volonterskog, braniteljskog okupljanja i pomaganja izrasla je iz prethodno osnovanog palijativnog tima koji je surađivao s Domom zdravlja Vukovar, a prepoznavanje širokog spektra potreba branitelja koje nije moguće riješiti samo u okviru palijative doveo je do osnutka Udruge “Branitelj pomaže branitelju”.
Udrugu je osnovalo šest branitelja, među kojima je i njezin predsjednik Željko Miškulin. Danas Udruga ima pedesetak aktivnih članova, čija je misija pomaganje braniteljskoj populaciji, a na području Vukovar sko-srijemske županije skrbe se za više od 200 branitelja među kojima je pedesetak teško bolesnih. Trend starenja i pobolijevanja branitelja, kao i njihovo osiromašivanje i socijalno marginaliziranje, za Miškulina i njegov volonterski tim znači stalno povećanje broja potrebitih, širenje raspona potreba, ali i povećanje broja prepreka koje oni, da bi im pomogli, moraju u hodu rješavati. Netko nije jeo danima ili je ostao bez drva, a došla je zima – gdje nabaviti hranu i drva? Kako to dopremiti do potrebitog ili ga odvesti na pregled, kako dnevno prelaziti više od 50 kilometara kad je cijena goriva otišla u nebo, a te troškove volonteri sami pokrivaju? Nepokretnom branitelju u nekom selu kući treba dovesti zubara, ili svećenika; ili obitelji umrlog branitelja treba pomoći oko ispraćaja ili žalovanja; onome tko misli da je zaboravljen i sam treba pokazati da nije. I tko će to? Volonteri Udruge “Branitelj pomaže branitelju”.
Željko Miškulin, Tomislav Dominović i Željko Štefančić – volonteri i čvrsta jezgra koja Udrugu održava i gura naprijed – svakodnevno pokušavaju domisliti načine borbe i nadvladavanja poteškoća. Ljuti ih nepravda, tromost sustava koji bi sa svojim resursima morao i trebao moći više, s emocijom i silnom voljom pričaju o onima kojima pomažu, o tome što oni trebaju. Satima mogu govoriti o tome. I neprestano se susreću s onima koji im govore kako je to što rade jako dobro, kako je potrebno i važno – ali i dalje, premalo je onih koji im pomažu. Treba još volontera, treba donatora, treba još ruku i još srca, treba netko platiti gorivo. Svakoga dana, iznova, suoče se s pitanjem: “A kako dalje?” – ali ne odustaju.
Pomaganje potrebitim braniteljima njihova je misija, cilj, o tome razmišljaju kad noću ne mogu zaspati, to je razlog buđenja i ustajanja iz kreveta tog dana – a tek usput i nakon više novinarskog zapitkivanja pristanu govoriti o sebi pa onda otkrivaju osobne ožiljke, rane, životne patnje i križeve koje nose. Postaje jasno kako ta empatija, borbenost i volja da se pomogne drugima izrasta iz bolnog iskustva onih koji time pomažu sami sebi da ostanu na nogama.
Formula ove velike i humane priče zapravo je jednostavna i duboko ljudska – spašavajući svojeg bližnjeg, svojeg suborca i brata spašavam samoga sebe – kao što je jednostavan i način njezina daljnjeg (p)održavanja: javite im se, postanite volonter ili donator Udruge “Branitelj pomaže branitelju”.
Udruga “Branitelj pomaže branitelju” radi na pružanju psihološke, zdravstvene i palijativne pomoći hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, a zalaže se za promicanje vrijednosti Domovinskog rata, poticanje i razvijanje suradnje od općeg humanitarnog interesa te poticanje volonterskog rada. Redoviti obilasci korisnika u njihovim domovima; osiguravanje besplatnog prijevoza, smještaja i hrane u slučaju potrebe liječenja u Zagrebu; dostava hrane, lijekova ili ogrjeva braniteljima koji to drugačije ne mogu dobiti; organizacija stomatološke, psihološke, duhovne skrbi, ali i frizerske ili pedikerske usluge u kući teško bolesnog branitelja – to je tek dio onoga što volonteri Udruge svakodnevno čine za potrebite branitelje.
Tomislav Dominović od kolovoza 1991. bio je u Specijalnoj policiji Osijek na Strijela 2M sustavu PZO, a kasnije u izviđačima OZ-a Osijek. Nakon rata godinama se skrbio o teško bolesnoj supruzi, koja je nedavno preminula. Vlastito iskustvo postratne traume kao i bespomoćnosti s kojom se suočavaju oboljeli od neizlječivih bolesti i članovi njihovih obitelji doveli su ga do Humanitarne udruge “Branitelj pomaže branitelju” u kojoj je jedan od najaktivnijih volontera. O tome kaže: “Puno sam toga prošao pomažući supruzi, a prije toga bio sam u ratu i sve me to teško pogodilo. Pomažući drugima kroz ovu Udrugu zapravo sam počeo pomagati sebi.”
Željko Miškulin dragovoljac je Domovinskog rata, Prvi hrvatski redarstvenik, pripadnik Specijalne policije. Dva puta je ranjavan, a nakon rata nastavlja raditi u policiji i doživljava prometnu nesreću. Danas, smijući se, kaže: “Sve ozljede koje sam ikada imao uvijek su bile po glavi.” Godinu dana nakon prometne nesreće, 2000., preživio je moždani udar, a 2001. dijagnosticirana mu je multipla skleroza. “Do tada sam bio hiperaktivan, a onda sam postao nepokretan. Nisam imao ni 50 kila,” prisjeća se. Sve nakon toga bila je borba, bio je korak po korak, i bila je nevjerojatna volja čovjeka koji kaže: “Zacrtao sam sebi da to tako ne može, da ću ja kako god izići iz tog kreveta.” Tijekom bolničkog liječenja na Klinici za psihološku medicinu u Zagrebu zbližava se s liječnicima i profesorima, studentima medicine kojima priča o svojim ratnim iskustvima, ali i s brojnim braniteljima koji se bore s postratnim traumama. “Bio sam bolestan, bio sam slab, ali zainteresiranost tih studenata, te djece koja su htjela znati što se događalo u Vukovaru tjerala me dalje. I branitelji koji su se tamo liječili zbog suicidalnih misli, njih sam pokušavao povući iz tog stanja, vodio ih sa sobom po Zagrebu, skretao im pozornost na ljepše stvari,” objašnjava Miškulin trenutke u kojima je misleći na druge i brinući se za njih počeo zacjeljivati samoga sebe: “To sam radio godinama. Bila je to potreba da pomažem drugima, ali i potreba da vlastite zdravstvene tegobe ostavim negdje iza sebe. Bilo je to samoliječenje.”
Željko Miškulin danas je predsjednik i osnivač Humanitarne udruge “Branitelj pomaže branitelju”. Pokretan je, poduzetan, žustar – sve bolesti kao da su stvarno ostale negdje daleko iza njega – te s golemom voljom i energijom, sa svojim prijateljima, braniteljima i volonterima svakodnevno prelazi kilometre i kilometre pomažući onima kojima pomoć treba.
Željko Štefančić stric je četverogodišnje Martine Štefančić, djevojčice koju su, upavši u kuću u Borovu Selu, u ožujku 1992. ubili neprijatelji. Ubili su tada i njegovu majku, Martininu baku, koja je djevojčicu držala u naručju, a njega su pokosili rafalom. Prostrijeljen sa sedam metaka čudom je preživio i u kolovozu te godine preko Mađarske došao u Zagreb. Nakon liječenja i oporavka priključuje se 10. domobranskoj pukovniji, u kojoj ostaje do kraja rata. Danas, jedan je od stupova Udruge “Branitelj pomaže branitelju”, svakodnevno sudjeluje u njezinu radu, rješavanju problema, pomaganju braniteljima. Tomislav i Željko za njega kažu da je “njihov apaurin” – on sve smiruje, usporava i pronalazi rješenja. Najtiši je sugovornik, nerado govori o sebi, ali ipak kratko kaže: “Meni je psihijatar rekao da poslije svega nema te tablete koja će mi pomoći – ali da će mi pomoći ako se ne budem zatvarao u četiri zida, nego budem s ljudima. To je velik razlog zašto sam u ovoj Udruzi, zašto sam volonter i zašto pomažem drugima. Ja sam sretan kad mogu nekome pomoći.”
Palijativni tim Doma zdravlja Vukovar primjer je dobro organizirane skrbi o brojnim korisnicima, kojih na vukovarskom području ima od jedva punoljetnih do stogodišnjaka. Među njima su i branitelji, koji su nerijetko sami, zatvoreni u kućama, bolesni, bespomoćni, socijalno izolirani i ugroženi. U radu s korisnicima palijativni tim blisko surađuje s volonterima Udruge “Branitelj pomaže branitelju” i često ističu vrijednost te suradnje kao i nezamjenjivu ulogu branitelja-volontera. Pokazujući nam novouređenu zgradu u Vukovaru, koja bi sljedeće godine trebala postati prostor za dnevni boravak i skrb palijativnih bolesnika, objasnili su nam način rada i probleme s kojima se susreću.
Medicinska sestra Ahnetka Stjepanović magistra je sestrinstva, glavna sestra u DZ Vukovar i koordinator palijativne zdravstvene skrbi u DZ Vukovar
“Predsjednik Udruge ‘Branitelj pomaže branitelju’ bio je nekad član Udruge oboljelih od multiple skleroze Vukovarsko-srijemske županije, s kojom surađujemo. On se ponudio da bi htio biti volonter još prije nego što je njegova Udruga zaživjela. Osnutkom Udruge njezini su članovi prošli kroz naše edukacije i sada se mi na njih u velikoj mjeri oslanjamo. Kada govorimo o volonterima iz Udruge ‘Branitelj pomaže branitelju’ oni imaju velike prednosti – to su zreli, odrasli ljudi koji mogu itekako dobro razumjeti stanja i probleme palijativnog bolesnika, pogotovo branitelja. Problem je, nažalost, što po zakonima javna ustanova ne može volonteru ništa financirati, što uključuje i putne troškove, i zbog toga su volonteri u tom smislu prepušteni sami sebi. Suradnja s Udrugom ima smisla i ima perspektivu. Kao jedan tim svi smo ambiciozni, puni dobre volje i energije pa za sada time nadoknađujemo financijske nedostatke – no, voljela bih da se u tom smislu nešto i promijeni.”
Doktor Tin Jovanovac stomatolog je u DZ Vukovar i palijativnoj stomatološkoj službi
“Stomatološka palijativna skrb dio je palijativne skrbi. Koliko sam upućen, stomatološka palijativna skrb slabo je i rijetko zastupljena, sigurno puno manje od potrebe za njom. U okviru palijativne skrbi, a često je ona potrebna upravo braniteljima, radimo preglede, dijagnoze, terapije, popravljanje zubi, liječenje, vađenje, izradu protetičkih nadomjestaka mobilnih i fiksnih, apsolutno sve pokrivamo. Imamo osnovnu opremu, palijativnu torbu u koju stavljam sav instrumentarij, pokretnu stomatološku stolicu pa na taj način u kućama palijativnih bolesnika pružamo jednaku uslugu kakva se pruža i u ordinaciji. Za mene kao stomatologa rad na terenu i s palijativnim bolesnicima bio je izazov. Bavim se njime oko tri godine, no više od svega u tom je radu potrebna humanost i dobrota. Pomažemo onima kojima je pomoć najpotrebnija i oni su na tome posebno zahvalni. Neke se stvari ne mogu opisati riječima, moraju se doživjeti, a čovjek ih otkrije kada počne to raditi. Nisam ni ja prije nego sam počeo znao što me u tom poslu čeka, a danas sam zadovoljan i drago mi je što sam u to ušao.”
Karolina Omašić prvostupnica je sestrinstva zaposlena u mobilnom palijativnom timu DZ Vukovar
“U skupini starih i bolesnih kojima sve više treba pomoć, pa i palijativna, jesu i branitelji. Često je to zato što nije pravodobno prepoznato kakvu vrstu pomoći naši branitelji trebaju. Često su zatvoreni u kućama, sami, s nedijagnosticiranim teškim bolestima, povlače se u sebe i potrebno im je pomoći. Mi nerijetko radeći na terenu kao palijativni tim među braniteljima nailazimo na zapuštenost, samoću, bolesti, siromaštvo, loše životne uvjete i to nam otežava posao. Dolazimo im u kućne posjete, pregledavamo pacijenta, pregledavamo medicinsku dokumentaciju, provjeravamo kakve potrebe ima – i među braniteljskom populacijom mi još nismo naišli na onoga koji bi rekao da ne treba ili ne želi našu skrb. Naš je cilj razumjeti kako se čovjek sada osjeća, i pružiti mu pomoć u onome što mu sada treba – vezano uz bolove, vezano uz glad, dehidraciju, rane. Ne razgovaramo o tome gdje će on biti za tri mjeseca, nego mu se posvećujemo sada, u tom trenutku, i pokušavamo zadovoljiti sve njegove biološke, psihološke, socijalne i duhovne potrebe. Nastojimo se naoružati znanjem i informacijama, strpljenjem, dobrom voljom, pa tako čak i onda kad ne znamo pomoći pacijentu, kad ne znamo odgovoriti na neko pitanje ili riješiti problem, odmah uključujemo sve druge djelatnosti kako bi se konkretan problem riješio. Tamo gdje moj posao prestaje, tamo počinje posao nekoga drugoga i nikada taj pacijent ne može biti sam. Tu je i naša koordinatorica skrbi, koja pokušavajući pomoći čovjeku na višim razinama povezuje struke – zato je tu stomatolog, zato psiholog, zato duhovnik, zato su tu i branitelji-volonteri, zato smo svi mi. Sve je to dio naše palijativne skrbi.”
Tekst: Lada Puljizević
Fotografije: Lada Puljizević, arhiva Udruge
Izvor: Hrvatski-vojnik.hr
O našem radu pogledate na o nama.